Vreme provedeno u razgovoru sa ljudima potrebno je popuniti nekim smislenim sadržajem. Poželjno je da sadržaj bude kvalitetan a teme relevantne. O čemu razgovarati sa ljudima, uopšte? To je pitanje koji muči mnoge.
Konfuzija
Autori knjiga iz domena popularne psihologije, i oni malo stručniji psiholozi, nas uvek upozoravaju da nije dobro da nam se komunikacija svodi samo na mračne teme, kukanje, priče o bolestima i nesrećama i gubicima. Elementarna pristojnost i kultura nas opominju da ne treba pričati okolo o intimnim stvarima i o onome što treba da ostane u krugu porodice. Misticizam nas opominje da ne treba pričati o svojim planovima i ciljevima jer kada se o njima priča biva da se često izjalove jer se sva investirana energija potroši – a i naši neprijatelji i dušmani mogu tako dobiti priliku da nam te planove osujete. Nakon svih tih upozorenja, postavlja se pitanje – o čemu, uopšte, razgovarati s ljudima?
Politika kao tema
Svako od nas ima često tu priliku da od pametnjakovića kojima je okružen čuje rečenice kao što su “mene politika ne zanima”, “o politici ne treba pričati” ili “svi su isti”. Oni koji misle da su se stavili iznad situacije nisu svesni da politika na njihove živote utiče bez obzira da li oni biraju da žmure ili da nešto čine povodom toga. U našem narodu se prilično zapatio taj nedovoljno ispitan stav da o politici ne treba pričati, ali to ne sprečava iste te pametnjakoviće da se žale na uslove života kao da oni nisu ni u kakvoj vezi sa politikom.
Osnovna stvar koje ovi ljudi nisu svesni je ta da političarima savršeno odgovara da se što manje ljudi bavi razmatranjem njihovih brljotina i mutnih radnji. Narod koji ne razmišlja je san, ideal, i preduslov nastanka svakog diktatora i svake oligarhije.
Politika kao oblast koja se apsolutno tiče naših života – želeli mi to ili ne – predstavlja idealnu temu za razgovor. Ukoliko se ima u vidu da mnogi razgovori o politici prerastu u svađu, to samo govori da je ta tema jako važna, ali i to da nije problem u politici nego u netolerantnosti onih koji o njoj razgovaraju.
Komunikacija i razumevanje
Cilj komunikacije je dolazak do međusobnog razumevanja a ne do identičnog stava. Komunikacija treba da otvori svest za drugačiji ugao gledanja na stvarnost a ne da produkuje klonove. Nerazumevanje ove uloge komunikacije dovodi do toga da neki ljudi. nemogavši da se sporazumeju oko politike. rešenje traže u bežanju od čitave tematike.
Razgovor o politici nije samo razgovor o događajima na političkoj sceni. Dublje gledano to je razgovor o vrednosnim sistemima na kojima baziramo svoj život. Razmena mišljenja pomaže da se preispitaju i eventualno unaprede sopstveni sistemi vrednosti kao i da se čovek nauči toleranciji i sposobnosti da čuje drugoga.
Lažno uverenje koje, nažalost preovladava, je to da ne vredi pričati o politici jer ne možemo da utičemo na politiku. Istina je potpuno obrnuta. Razgovorima o politici se kreira ono što se stručno zove javno mnjenje. Upravo je to javno mnjenje ono što kritikujemo kada kažemo “ma ovaj narod je zatucan”. I upravo doprinosimo toj zatucanosti odbijanjem da u razgovoru o politici učestvujemo.
Pričajući o sportu ili muzici teško se možemo istinski upoznati. Pričajući o hobijima se tek ponekad možemo zabaviti jer se u ovo vreme interneta i dostupnosti svega hobiji jako retko poklapaju. Razgovor o zajedničkim prijateljima ili rodbini obično preraste u čisto ogovaranje. Politika je, ipak, naša zajednička stvarnost. Tek pričanjem o politici dolazi na videlo naša etika, naš pogled na život i svet oko nas. Tek kroz razgovor o politici mi se istinski upoznajemo kao ljudi.
kArLo