Mnogo vremena je prošlo od kada sam poslednji put seo i preslušao ceo album – od prve do poslednje pesme, posvećujući mu punu pažnju. Još više vremena je prošlo od kada sam uradio to isto, pritom ne dirajući telefon radi dopisivanja sa nekim ili prelistavanja vesti na internetu.
Osim nedostatka koncentracije, svi smo se navukli na kompilacije, na shuffle, na YouTube, na remikse… i na to da konstantno menjamo pesme, nestrpljivo prelazeći na sledeću, bežeći od svake koja “smara”.
U moje vreme…
Pre par decenija, pristup je bio sasvim drugačiji. Kupiš album i u startu ti se dopadne samo nekoliko pesama, a ove ostale variš – strpljivo, iznova preslušavajući ga u mesecima koji dolaze. Obično one manje zanimljive pesme postanu omiljene nakon nekog vremena, kada se sa slušanjem ode u dubinu. Često album postane jedna celina koja se sluša od početka do kraja i na taj način njegovo preslušavanje jedno iskustvo.
Pored toga, postojala je selekcija. Većina ljudi nije mogla da sluša sve, niti da meša različite žanrove, čak ni različite izvođače. Pod uticajem trendova i lake dostupnosti muzike na internetu, postali smo svaštojedi.
Međutim, ključni problem danas je posvećenost. Posvećenost albumu, dobra koncentracija u slušanju muzike (i u drugim aspektima života, na primer u druženju, komunikaciji), dopuštanje da nas album “radi” danima, nedeljama, mesecima.
I posle svakog takvog iskustva, čovek bi bio drugačiji. Stanje duha pre albuma, i stanje duha posle albuma – bili su bitno različiti.
Tržišna logika
Danas se samo “izdrljaju” pesme, musaka-kompilacije, pažnja leti na sve strane, možda nas zakači poneka pesma ako smo malo popili. I to je to.
Nije daleko od istine ni stav da se danas albumi i prave tako što se na njih stavi par pesama koje služe da privuku pažnju a ostalo se nabaca da popuni prostor, sa pretpostavkom da to niko i neće slušati. Istraživanja ponašanja publike danas je razvijeno do te mere da svaki prodavac zna kako publika diše i shodno tome prilagođava ponudu. Ovaj pristup nije zaobišao ni muziku, i zato u ponuti danas imamo toliko treša. Da je Šarlo akrobata istraživao tržište pre snimanja albuma, imali bismo samo još jedne Idole.
Sudeći po ubrzanom napretku tehnologije, teško da će se stvari vratiti na staro. Jedini mogući smer u kome se može tražiti rešenje za ovo sveopšte ubrzanje je voljno usporavanje i svesno fokusiranje pažnje. Nešto što se nekada dešavalo automatski, danas je potrebno vežbati. Na temu usporavanja, Karl Onore je napisao odličnu knjigu – Pohvala sporosti. Možda ona može da bude prvi korak ka vraćanju kvaliteta u životno iskustvo.
kArLo