(Čitate nastavak teksta čiji se prethodni deo nalazi na ovom linku)
Ako slučajnosti postoje, koncept albuma The Wall je nastao slučajno. Votersovo nezadovoljstvo distancom u odnosu na publiku – koja je bila sve veća što je bend bio uspešniji i pravio veće koncerte – narastala je. On nije voleo koncerte po stadionima; želeo je prisniji kontakt sa posetiocima njihovih nastupa.
Nakon jedne fizičke povrede vozili su ga kod lekara. U toj situaciji se obreo jedan psihijatar kome je Voters ispričao svoj doživljaj otuđenosti od publike, i kako bi voleo da na bini izgradi jedan veliki zid koji to simbolizuje. Psihijatar se oduševio idejom. Rušenje velikog zida bi, naravno, simbolizovalo ponovno uspostavljanje kontakta između njega i publike. Čitava ta ideja ovekovečena ne samo koncertima i albumom nego i filmom Pink Floyd: The Wall iz 1982. godine, nastaviće da prati Votersa i kroz njegovu solo karijeru.
Politička situacija u Britaniji tog vremena ostavila je svoj trag i u istoriji benda Pink Floyd. Tadašnji singl – ujedno i najpoznatija njihova pesma – Another Brick in the Wall, kao i sam bend, bili su na udaru konzervativnih političkih snaga koje je predvodila Margaret Tačer, a koje su tada bile u usponu. Čak ni škola čiji su učenici unajmljeni da pevaju u toj pesmi nije bila pošteđena.
Sledeći album – Final cut – definitivno će se ispostaviti kao poslednji album koji su Dejvid Gilmor i Rodžer Voters uradili zajedno. Raspad grupe je, praćen sudskim sporovima, nastupio nedugo zatim. Voters je ostao bez prava na korišćenje imena benda. Govoreći o ishodu te presude i ostalim članovima benda on je izjavio da su oni “uzeli moje dete i predali ga prostituciji. Nikada im neću oprostiti zbog toga.”*
Tokom devedesetih godina ponovo je izgledalo kao da je vreme Pink Floyd muzike prošlo. Rep talas nije bio za potcenjivanje. Slično kao što je komentarisao pank talas krajem sedamdesetih, Voters nije propustio priliku da nađe prave reči ni za rep: “Nadam se da će se ljudima jednog dana smučiti tinejdžeri sa naopako okrenutim bejzbol kapama i reperi koji nešto pričaju preko tuđe muzike.” **
Kraj osamdesetih je poput poplave izbacio grandž na scenu, kao još jedan snažan talas kratkoh daha – ispostaviće se. To je bio još jedan od izazova. Međutim, Pink Floyd nisu želeli da se povinuju trendovima i da eksperimentišu sa drugim žanrovima. Istini za volju, oni se čak ni u klasičan rock nisu previše petljali. Iako u krnjem sastavu, oni su zadržali svoj kvalitet umanjen jedino za dramu koju je na albumima i na sceni režirao Voters. Nastavili su svojim putem uprkos svemu i to ih čini velikim bendom.
Poslednje okupljanje originalne četvorke desilo se na humanitarnom koncertu Live 8, 2005. godine. Pravni sukobi nakon odlaska Votersa iz benda su bili daleko iza njih. Nažalost ovo okupljanje nije dovelo do nastavka saradnje.
Fanovi Pink Floyd-a imali su tu sreću – ili nesreću – da se dvaput opraštaju od svog omiljenog benda. Jedno opraštanje je bilo uz The Division Bell 1994. godine a drugo uz The Endless River, dvadeset godina kasnije. Uprkos svim trendovima nastalim kao bunt protiv komercijalne muzike – a koji su i sami postajali komercijalni vrlo brzo – Pink Floyd su se od početka do kraja držali svog stila ne dodvoravajući se publici. Oni nisu svoje fanove zadovoljavali, naprotiv, oni su ih formirali.
kArLo
*Mark Blejk – Pink Flojd – Kad svinje polete, Laguna, Beograd, 2017.
**Ibid.