(Čitate nastavak teksta čiji se prvi deo nalazi na ovom linku)
P
rvi album, The Piper at the Gates of Dawn, bio je ujedno i poslednji sa značajnim učešćem Sida Bareta. Bitno drugačiji od svega što će Pink Floyd kasnije raditi, ovaj album će kod zadrtih Baretovih obožavalaca zauvek ostati tumačen kao jedini pravi album ovog benda.
Zanimljiva je priča o nastanku omota ovog čuvenog albuma. Džordž Harison, gitarista Bitlsa je za poklon dobio objektive za foto-aparat sa prizmama. Ne znajući šta će sa njima, poklonio ih je svom prijatelju, fotografu Vik Singu. Sing je te objektive iskoristio za fotografisanje članova Pink Floyd, i kreiranje omota za prvi album, sa tim neobičnim vizuelnim efektom.
Za razliku od današnjeg striktnog i sitničavog pristupa vremenu i produktivnosti – na čemu možemo da zahvalimo vladajućoj tržišnoj paradigmi – ranih 70ih je odnos prema poslu i korišćenju vremena bio daleko komotniji, čak i u visokom šoubiznisu. “Osoblje u studiju Abbey Road s početka sedamdesetih godina seća se priča o njihovim rastegnutim snimanjima. Za svaku stvar im je bila potrebna večnost.”* Takva atmosfera je sasvim sigurno više podržavala kreativnost nego produktivnost i štancovanje koje se danas pogrešno smatra kreativnošću i forsira usled tržišne utakmice. Teško je i zamisliti da neko danas snima album sa pesmama od preko petnaest minuta sledeći svoj kreativni impuls umesto pukog udovoljavanja publici na osnovu rezultata istraživanja tržišta.
Još više o toj epohi i odnosu biznisa i umetnosti govori jedna situacija tokom snimanja njihovog najprodavanijeg albuma The Dark Side of the Moon. Izdavačka kuća Emi šalje ljude zadužene za omot na put u Egipat – finansirajući put – da bi ovi lično fotografisali piramide koje treba da se nađu na omotu albuma, i to ne kao glavna tema! U današnje vreme to bi bilo rešeno jednom prostom obradom i montažom slika skinutih sa interneta, ali bi shodno trudu bilo i vrednovano: niko se ne bi ni osvrnuo na to.
Trud uložen u kvalitet – kako muzike tako i omota – osećao se i zato tadašnje velike albume i dalje doživljavamo kao velike, dok novija muzika ima znatno kraći rok trajanja. Uprkos svim pričama o vrednostima “optimizacije” i napretku tehnologije, u savremenoj muzici (kao i literaturi i filmovima) se manjak uloženog truda i kvaliteta oseća.
Sredinom sedamdesetih Pink Floyd su već ostvarili sve svoje poslovne ambicije. Članovi benda kupuju vile po svetu kupajući se u bogatstvu a Rodžer Voters, najdominantnija figura u bendu i ubeđeni levičar biva prinuđen da prizna da je postao kapitalista. Svoju levičarsku savest umiruje davanjem humanitarnih priloga i pisanjem levičarski nastrojenih tekstova.
Uprkos ogromnoj zaradi i rešavanju svih finansijskih problema, atmosfera u bendu nakon uspeha albuma The Dark Side of the Moon je prilično depresivna. “Sve stvari o kojima maštaš kada osnivaš grupu sada su se dogodile. Svaki san je ostvaren.”** – opisuje Voters muku koja ih je snašla u to vreme, sa kojom će malo koji ‘običan čovek’ biti sposoban da saoseća.
kArLo
*Mark Blejk – Pink Flojd – Kad svinje polete, Laguna, Beograd, 2017.
**Ibid.