Priča Depresija, autora Marka Jovića preuzeta je iz knjige autora pod nazivom Dvadeset prvi dan na svetlosti.
Pre tri nedelje, doktorka mi je predložila da proverim krvnu sliku. Tako će ispitati da li moja depresija, anksioznost i paranoja imaju organsku pozadinu. Otišao sam u ordinaciju praznog želuca i pao u nesvest. Baš kao što sam i predvideo. Mučnina me je naterala da ispovraćam čašu vode. „Marko, urazumite se, saberite se, kako se to ponašate?”, ponavljala je medicinska sestra, iako sam uspeo da povratim tačno u kantu.
Po rezultate sam otišao spokojan. Znao sam da u krvi ne postoji ništa što ima veze sa poremećajima raspoloženja. Ja volim ljude, ali to niko ne zna. Zato što ih izbegavam, gledam namrgođeno i obraćam im se tonom isuviše ozbiljnim za nekoga ko nije pravni zastupnik u Haškom tribunalu. Prisustvo čoveka u meni izaziva umor i bol.
Kod psihijatra sam pristao da pođem, ali isključivo zbog toga što u poslednje vreme često razmišljam o samoubistvu. Odmeravam vrhove zgrada, zamišljam kako se penjem gore i zatim padam, padam, padam. Ja ne želim bol. Niti patnju. Ono za čim čeznem je apsolutno i upotpunjeno odsustvo emocija. Ne mislim ni na ljubav, ni na mržnju, čak ni na svoje duševne probleme. Maštam o potpunom odsustvu nervnog sistema. O nemogućnosti da osetim ikakav nadražaj. O tome da nema nervnog kanala koji bi sproveo bilo kakav elektronski impuls do ganglija.
Još uvek nisam uspeo da odgonetnem, da li je samoubistvo čin kukavičluka, afekta ili hrabrosti. Kad se penjem stepenicama i posmatram suteren, panika me nezaustavljivo preplavi. Ali kada zamislim apsolutni prestanak svega, osetim se ushićeno kao dete tri minuta pred polazak u Zoološki vrt.
Ponekad maštam da sam Alisa u Zemlji čuda. Ali, ne da bih se smanjio na veličinu mrava ili izrastao toliko da mogu da dotaknem oblak. Maštam o sedativu koji bi me toliko fizički otupeo, da čak i kada bi me trinaestorica ogromnih muškaraca udarila čekićem u glavu, ja ne bih osetio ni najmanji dodir. Ni najblaži oblik bola. Maštam kako ulazim u nekakvu magičnu prostoriju, sa ili bez belog zeca, i pronalazim takav svemogući anesteziološki napitak, ispijam ga i skačem s poslednjeg sprata Beograđanke. Tada se definitivno ne bih bojao. Znao bih da bola neće biti u toj milisekundi kad se lobanja rascepi u dodiru sa betonom. Tada će se sve okončati. Više neće biti lepih stvari koje dolaze. To me raduje. Niti ružnih stvari koje mi potpaljuju strahove. I to me, za nijansu više, raduje. Prosto tačka. Apsolutna završnica. Nema iduće sezone, gledaoci će morati da se zadovolje krajem serije ovakvim kakav jeste.
Ranije sam lagao ljude da neću da se ubijem jer mislim na sve one koje volim i koji mene vole. Međutim, to je laž koju sam smislio da bih se osećao manje sebično povodom svojih suicidalnih priželjkivanja. I jer ne verujem da postoji iko ko me suštinski voli. Ako je i postojao, ja sam ga oterao.
„Marko, rezultati su Vam savršeni, ali zaista savršeni” brzo je zaključila doktorka nakon što sam joj predao papir. Pitao sam je „Da li je to dobro?”